Balkansko-Bizantinska dualistička hereza: Različiti nazivi i manifestacijsko-implikacijske kontroverze vezane za bosansku crkvu

Javna rasprava
Balkansko-Bizantinska dualistička hereza: Različiti nazivi i manifestacijsko-implikacijske kontroverze vezane za bosansku crkvu

Gost-govornik: Yuri Stojanov (London, Velika Britanija)
Sarajevo, 9.decembar (petak), 2005.
Hotel ''Holiday Inn'' (sala Drina) od 19.00 do 20.30 sati

Na samom kraju starog vijeka i u prvim stoljećima ranog srednjeg vijeka, utemeljenjem, širenjem i učvršćivanjem monoteističkih doktrina normativnog kršćanstva i rabinskog judaizma (te kasnije i islama), one religijske tradicije koje su u manjem ili većem stepenu očitovale dualističke elemente počele su sve više slabiti ili čak nestajati iz svojih tradicionalnih sfera utjecaja u mediteranskom području Evrope i na Bliskom istoku. Dualizam su njegovi monistički kritičari uobičajeno definirali kao dogmu o «dva principa», dok je ranije, još u trećem stoljeću nove ere, gnostičko shvaćanje dualizma dostiglo svoju univerzalističku fazu u sinkretističnom sistemu maniheizma, samoproglašenom «religijom svjetla», koja se širila nadaleko i naširoko, od Mezopotamije do Sjeverne Afrike i mediteranskog područja Evrope, te još dalje sve do Dalekog istoka. Kao odgovor na silovito širenje maniheizma i u Istočnom i u Zapadnom rimskom carstvu tokom petog i šestog stoljeća, sekularne i crkvene vlasti otpočele su složnu kampanju protiv maniheizma, koja je svoju kulminaciju doživjela u antimanihejskoj krusadi Justinijana Velikog (527-565) nakon čega je, kako se čini, manihejska religija svjetla prognana kako iz Carstva tako i iz Evrope.

Nakon Justinijanove vladavine, s početka srednjeg vijeka bilo je sve teže i teže raspoznati i identificirati tragove i konkretne prenositelje gnostičkog i dualističkog naučavanja. I dok su Justinijanovi napori na gušenju maniheizma možda i urodili plodom i izagnali maniheizam iz Bizanta, istovremeno se pojam «manihejski» i dalje nastavio koristiti kao ekvivalent za dualizam i herezu, ali i za karakteriziranje kako političkih tako i vjerskih protivnika. Postoji mogućnost da su te i takve optužbe na račun maniheizma potpuno proizvoljne, što nam uveliko usložnjava nastojanja da slijedimo trag mogućih nasljednika manihejskog (ili nemanihejskog) gnostičkog dualizma. Ipak, za razliku od katoličkog Zapada tog doba, različiti heterodoksni i heretički pokreti i grupe naprosto su doživjeli svoj procvat u ranom bizantinskom društvu, i upravo u dva takva pokreta veliki broj srednjovjekovnih herezologa i modernih historičara vidi manifestacije maniheizma i dualističkih tradicija – u armenskim paulikijanima i mesalijanima. Kritička analiza svjedočanstava njihovih učenja i običaja susreće se, međutim, sa brojnim problemima koji ozbiljno dovode u pitanje autentičnost «manihejske» ili dualističke tradicije (u slučaju ranih paulikijana i mesalijana općenito) koju su im izvorno pripisale srednjovjekovne crkvene vlasti.

Odatle iznenadni procvat i širenje gnostičkog dualizma u srednjovjekovnom kršćanskom svijetu uoči drugog kršcanskog milenija – «velika hereza» kršćanskih bogumila na istoku i kršcanskih katara na zapadu – otvara neke krajnje zamršene i složene probleme vezane za religijsku historiju srednjovjekovne Evrope. Mnogi su pripadnici srednjovjekovnog svećenstva u «velikoj herezi» vidjeli pogibeljno oživljavanje starog rivala kršćanstva – maniheizma, usljed čega su i bogumili i katari opet i iznova proglašavani novim «manihejcima». Pored toga što je doživljavana kao srednjovjekovni «neo-maniheizam», balkansko-bizantinska dualistička hereza znala je, kad su u pitanju srednjovjekovni autoriteti, biti opisivana i kao mješavina nekih drugih, ranijih hereza, dok su dualističkim sektama u nekim slučajevima pripisivana i imena kao što su «patareni», «fundajajiti», «kudugeri», itd. Kada su se bavili problemom katarizma, zapadni inkvizicijski spisi nazivali su dualističke heretike balkansko-bizantinskog područja prema konkretnoj crkvi ili redu kojem su ovi pripadali: na primjer, «Ecclesia Sclavioniae», «Ecclesia Drugunthiae», «Ecclesia Bulgariae», itd. Srednjovjekovna je crkva balkansko-bizantinskoj dualistickoj herezi zaista i pripisivala brojna imena i manifestacije, a po riječima patrijarha Teofilakta (Theophylact Lecapenus) iz desetog stoljeća, ta je hereza bila «zmijolika i višeglava».

Kako se sva ta imena mogu dovesti u vezu sa pojmovima i imenima kojima su pučki i elitni sljedbenici balkansko-bizantijske dualističke hereze sami sebe opisivali i koji su njihovi historijski prethodnici? Kako se ti obrasci stvaranja hereziološhih stereotipa i dualistički opisi vlastitoga učenja mogu usporediti sa sličnim procesima u zapadnokršćanskom katarizmu? Šta nam ta imena i opisi govore o zbiljskom naučavanju i običajima balkansko-bizantinskih dualista? Naposljetku, može li proucavanje tog fenomena doprinijeti istraživanju i rješavanju opcepoznatih i kontroverznih religijsko-historijskih problema kao što je priroda i razvoj srednjovjekovne Bosanske crkve.

Zasnovano na postojećim srednjovjekovnim dokazima, ovo predavanje ima za cilj ponovno pohoditi ta problematična područja i pokušati odgonetnuti religijsku i historijsku zbilju koja stoji iza imena i pojmova pripisanih balkansko-bizantinskim dualistima, uz pokušaj da razluci u kojim se slucajevima oni izvode iz herezioloških stereotipa, a kada se, pak, odnose na stvarno manifestiranje heretičkog dualizma.

O autoru

Dr. Yuri Stoyanov diplomirao je na Univerzitetu u Sofiji (dodiplomski i postdiplomski studij), dok je prvi i završni stupanj doktorskih studija iz oblasti kombinovanih historijskih studija završio na Londonskom univerzitetu (Institut Warburg). Stalni je clan Odsjeka za orijentalne i africke studije Londonskog univerziteta, a trenutno je angažiran na istraživackim projektima na Bliskom istoku nakon što mu je dodijeljena stipendija Lady Davis za studijski boravak na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalemu, te stipendija i status gostujućeg člana Vijeća za britanska istraživanja na Levantu. Također je tokom istraživačke studijske posjete bio član St Edmund Hall-a na Oxfordu, dobitnik stipendije Frances A. Yates Instituta Warburg, te stipendije Wingate i istraživačke stipendije koju dodjeljuje Britanska akademija, a za istraživački rad i rad na terenu na području Balkana i Anadolije vezan za problematiku interakcije i međusobnog utjecaja heterodoksnih, apokaliptičnih i ezoteričnih vidova islama i kršcanstva na pomenutim podrucjima. Član je Kraljevskog azijskog društva, jedan je od osnivača Međunarodnog udruženja za interkulturalne studije projekta Melammu (koje proucava kulturnu interakciju Istoka i Zapada), član je društva Societas Iranologica Europaea, Vijeća za britanska istraživanja na Levantu, te mnogih drugih međunarodnih naučnih i istraživačkih organizacija.

Dr Stoyanov držao je predavanja širom svijeta i napisao veliki broj radova iz oblasti religijske historije Evrope i Bliskog istoka starog i srednjeg vijeka, spiritualnih, heterodoksnih i mistickih pravaca u judaizmu, kršcanstvu i islamu, kršćanske apokalipse i eshatologije, Bizanta, te historije balkanskih i mediteranskih zemalja. Među radovima koje je objavio nalaze se i knjige The Hidden Tradition in Europe (Skrivena tradicija u Evropi), Penguin Books, London and New York, 1994; Christian Dualist Heresies in the Byzantine World c.650-c.1450 (Kršcanske dualisticke hereze Bizanta) (assistant ed. and tr.), Manchester University Press, Manchester and New York, 1998; The Other God. Dualist Religions from Antiquity to the Cathar Heresy (Drugi bog – dualisticke religije od starog vijeka do katarske hereze), London and Mew Haven, 2000.