Javna rasprava RATNO PISMO U BOSANSKOJ KNJIŽEVNOSTI Verbalizacija ratne traume ili poetizacija užasa

28. april (četvrtak), 16.00h
https://us06web.zoom.us/j/81449217135?pwd=TWs3enhGS2RseWVIRUNnenhYcFJadz09
(Meeting ID: 814 4921 7135; Passcode: 463421)

Centar za usmeno naslijeđe Međunarodnog foruma Bosna organizirat će na Zoom platformi 28. aprila 2022. godine, s početkom u 16.00 sati, javnu raspravu Ratno pismo u bosanskoj književnosti – verbalizacija ratne traume ili poetizacija užasa. Povod za raspravu je knjiga Fajke Kadrića Šta su meni ptice: Kazivanja Ekrema Redžića. Namjera nam je, polazeći od romana koji reafirmira sušićevsko umijeće pripovijedanja, od romana koji užas stradanja transformira u uvjerljiv narativ a fokus sa žrtve prebacuje na ‘buntovnika’, koji ne prihvata sudbinu žrtve, da progovorimo o književnim, teatarskim, filmskim i inim preradama traumatičnog iskustva.

U posljednjem ratu protiv Bosne, kao i svakom ratu, ljudskost se razlučuje u krajnosti etičkog povižništva, na jednoj, i ambisa patnje, na drugoj strani. Taj raspon iskustava odražava se u imaginaciji preživjelih, u usmenom pripovijedanju i književnosti, u teatarskim i filmskim svjedočenjima. Roman Fajke Kadrića Šta su meni ptice: Kazivanja Ekrema Redžića pripada takvom svjedočenju patnje i uzvrata na nju. To je novo vraćanje u samo grotlo rata i samo središte traume, ali s novim spoznajama i umijećem pripovijedanja uzdignutim na najviši nivo.

O naslovnoj temi govorit će: Almir Bašović, Emir Hadžihafizbegović, Fajko Kadrić, Mirsad Kunić, Rusmir Mahmutćehajić, Rusmir Šadić i Željko Grahovac.

Rasprava je otvorena za članove i prijatelje Međunarodnog foruma Bosna i predstavnike medija.

Mirsad Kunić
Predsjednik Centra za usmeno naslijeđe

Ratovi su konstanta ljudskog postojanja a književnost, teatar i film su konstanta smislenog govora o ratu. Rat je istovremeno individualna i kolektivna trauma, a književnost, teatar i film kreativan odgovor na traumu. Posljednji rat protiv Bosne, posebno njegova naglašeno zločinačka i genocidna dimenzija, imao je za posljedicu pojavu književnih, pozorišnih i filmskih ostvarenja koja su na različite načine prerađivala to iskustvo: od refleksnih reakcija, koje najčešće, u nedostatku drugih oruđa, posežu za bilo kakvim odgovorom u jeziku, pokretu i slici, pa do poetizovanih artikulacija najvišeg reda, koje, s psihološkog aspekta, mogu imati i terapeutske učinke. Osim što su pokušaj adekvatnog smislenog odgovora na besmisao sveopšte destrukcije, književnost, teatar i film su i vrsta bijega u svijet imaginacije, traženje spasa od destrukcije u smislenim konstrukcijama – utočište, sigurna kuća u nesigurnom okruženju.

Fajko Kadrić (1965), autor dviju knjiga pripovjedaka – Ko još pjeva dok umire i Ordijski mujezin – i dvaju romana – Protokol posrnulih i Udovičke zemlje – novi je snažan glas na bosanskohercegovačkoj književnoj sceni, koji reafirmira klasično pripovijedanje sušićevskog tipa. Ako se već u pripovijetkama dotiče ratnih tema i ako ih zbog toga možemo razumijevati kao prvo suočenje i pokušaj verbalizacije ratne traume – Kadrić je bio aktivni sudionik podrinjskih događaja – onda su romani došli kao svojevrsni bijeg od ratnih tema i ratne traume, ali istovremeno i kvalitativni pomak s psihoterapeutskog i emotivnog ka racionalnom koje se pita – a šta je i gdje je uzrok ovome što je u meni izazvalo traumu, koja mene tjera da pišem!? U potrazi za odgovorom autor se romanom Protokol posrnulih vraća u vrijeme neposredno prije rata, baveći se bivanjima i posrtanjima običnih malih ljudi, a velikih i uvjerljivih likova, zastajući pred novim pitanjem – da li se u ovim i ovakvim posrtanjima krije smisao našega ukupno postojanja!? Još radikalniji bijeg, čak u samo središte naših identitarnih previranja, u srednji vijek i vrijeme velikih mijena na vanjskom i unutrašnjem planu, odvija se u romanu Udovičke zemlje. Vještom kombinacijom historijskog i izmišljenog, dostojna velikih majstora, Kadrić jedne naspram drugih stavlja velike i male ljude, jednako sklone posrtanju i ustajanju, tragajući s istim žarom za odgovorom na sva ona pitanja koja su se, neumitnim silama povijesti, slila u jednu veliku traumu.